Mojih sedam

godina rata

 

 

To {to je moj tata Boris bio Rus, koji je svoja nacionalna osje}anja iskazivao gle­daju}i ruske filmove, i one najstupidnije, pobo`no i strpljivo (za razliku od ostalih produkcija) i igraju}i {ah (bio je {ahovski majstor, jednako predano kao i specijalist ginekolog), i to {to je majka Vukosava, Sr­pkinja po ocu Du{anu i osje}anju, ali i pola Slovenka po majci Mariji koju nitko u Zagrebu ili bilo gdje drugdje nije znao do li kao Du{anku – kasnije sam ustanovila – odredilo je moj stav prema naciji i svemu os­talom. Do 1971., a tada sam `ivjela u To­pu­skom, mislila sam da sam, samim tim {to sam ro|ena u Zagrebu koji je u Hr­vat­skoj, i ja Hrvatica. Te godine sam shvatila– jer sam na spomen po mene ”krive” nacije u {kolskom razredu digla ruku – da ni­sam to, i od onda, do danas, nisam ni{ta. Pa sam godinama bila Jugoslaven (jer mr­zim `enski rod svega i sva~ega, pak se od­ri­~em onog nastavka -ka), formalno, kao {to danas formalno ka`em da sam Ru­ski­nja, iako nacionalno ne osje}am – ni{ta. Idiot, drugim rje~ima, po svom drugu Peri Lu­kovi}u, koji je usred Zagreba, 1992., pre­tvoriv{i sve pare, odmah na {anku, od pro­daje ”Vremena” koje tada vi{e nije stizalo u Zagreb redovnim kanalima, u ”sto­ck”, nakon javne izjave ”Hrvatski narode, hvala {to me niste zaklali”, na pitanje {to je po naciji odgovorio: ”Ja sam idiot”.

I dan danas, to je najpametniji od­go­vor kojega sam ja, iz svoje perspektive, ~u­­la.

Mislila sam povremeno da moj otac da­je idiotske izjave: kad smo uselili u, i dana{nje moje ”vjekovno ognji{te”, stan u ulici – nekad Svetozara Markovi}a, a da­nas Filipa Grabovca u Zagrebu – nije dao da ru{imo kaljevu pe}, s opravdanjem: ”Ako bude rata, dobro }e nam do}i”. Ni moja majka, ina~e energi~na i tvrdoglava `ena, ni ja, balavica tada, nismo proturje­~i­le, samo smo si mislile svoje. Onda mi je jed­nom rekao: ”Zna{, ratne godine ti do­|u kao odgo|eni `ivot”. Niisam ga tad shvatila. No, pro{le su godine, i do{lo je vrijeme mog vlastitog ”odgo|enog `ivota” koji, za{to ne priznati, jo{ i danas – krajem 1997. godine – traje.

 

Tad sam, krajem 1991. i do prolje}a 1992. `ivjela na relaciji Zagreb – Sarajevo. Moja odluka za privremeni odlazak je pala u trenutku kad su mnogim nepo}udnima u Zagrebu (pa i meni), isklju~ili telefone i kad me je ”dobrovoljno” mobilizi­rani prijatelj (a pokupili su ga tog popodneva) izbezumljeno nazvao i pani~no zatra`io da, ako imam nekog u Ulici bra}e Do­mani, istoga dana ”izvr{im evakuaciju”. \ur|icu smo poslali na spavanje kod k}eri na adresu u drugom kraju grada, te su no}i krenuli tenkovi iz Beograda ka Hrvatskoj (na Vukovar, kasnije smo saznali), a u Ulici bra}e Domani je te no}i od­letio u zrak kafi} u prizemlju nebodera, i ne­kim ~udom, nitko nije bio ranjen, iako je i uzbuna netom bila objavljena i svi su trebali si}i u prizemlje, jer podrum ne po­stoji. Krivi ”tajming”, konstatirali smo.

Tu je nastao prilog zbog kojeg je \ur­|ica, na{a sekretarica s ”nepo}udnom” rad­nom knji`icom (od ”Borbe” do ”Ko­mu­nista”, a partizansko je dijete, i majka joj je poginula od slu~ajne bombe 1945. pale na zagreba~ko Trnje), plakala i pro­gla­­sila nas neprijateljima. Re~enica: ”Ju­go­­sla­vijo, zemljo koje nema, laku no}” ce­nzorskim je {karama izba~ena, mi smo se svi osje}ali napu{tenima i neshva}enima, Jugoslavije stvarno vi{e nije bilo – ali nit­ko izvan Hrvatske, ~inilo nam se, jo{ nije shva}ao, i vi{e nikada ni{ta nije bilo isto. Bar je danas tako, iz perspektive ”povijes­ne distance”.

Idu}eg dana oti{la sam u Sloveniju, pa potom– ispra}ena o~inskim i maj~inskim suzama, ”se veda” avionom u Beo­grad, pa potom za Sarajevo. Jedino ~ega se sje}am iz tog vremena: osvijetljenih gra­dova i njihovih stanovnika koji kao da ni{ta ne znaju, `ive normalno i u svjetlu, dok u mom Zagrebu caruju mrak, rat, pucnjava.

Sje}am se da sam tad, u potpunom {o­ku, rekla prijateljima u Beogradu: ”Da vas je samo jednom utjerati u memljive podrume, me|u {takore, samo da osjetite to poni`enje...”.

Oni su se smijuckali, iako od muke– jer su me|u onima kojima je sve ve} tad bilo jasno – dok sam ja cvilila, i krenula dru­go jutro ranim avionom JAT-a u Sara­jevo.

Tog dana, nitko od nas jo{ nije znao istinu o Vukovaru i nitko nije shvatio da je to {to se zbiva tamo odakle sam ja stigla, doista pravi rat.

 

Jedno sam vrijeme bila potpuno zga­|ena svime oko mene. Danas je te{ko pri­zvati u pomo} konkretna osje}anja: sve je, naime, ostala tek gruda bola negdje unu­tra, koju sada valja raspetljati i ra­stu­ma­~iti, sve ono {to radim prvi puta otkako je sve po~elo i bojim se da sam pateti~na prema pro{lom vremenu, prema pro`ivljenom.

 

Vjerovatno je trenutak da svatko od nas svede ra~une proteklih godina. Iako me dan danas ra~unaju u neprijatelje sva­kovrsne, mislim da sam u pravu: ni u jednom trenutku nisam mrzila nikoga, osim rat­nih zlo~inaca svakovrsnih. Sa sviju stra­na.

I vjerujem u Haag.

Nemam se s kim normalizirati, niti miriti. Ni sa kime nisam bila posva|ana, niti nenormalna. Nemam ni ~etnika ni usta{a u bli`oj i {iroj familiji, a ionako su mi prijatelji moj izabrani narod, ne familija. Ponosno isti~em da sam dijete mije{anog braka: pobogu, majka mi je `ensko, otac mu­{ko; {to je tu ~udno i {to je tu neo­bi~no? Moji su prijatelji ostali uglavnom moji. Oni rijetki koji su poludjeli u proteklom vremenu, pretpostavljam, prijatelji mi nisu ni bili.

 

O`iljci od rata su, naravno, brojni.

Ni jedan od gradova u kojima sam `ivjela nisu vi{e ono {to su bili. Kroz Slunj samo prolazim, iako kao u doba mog naj­ranijeg djetinjstva, na istom mjestu, prodaju najbolje banane na svijetu. No, Slunj vi{e nije isti: kao {to su mi u najranijem djetinjstvu neki zli ljudi otrovali mog njema~kog ov~ara Tedija, tako danas nema vi­{e ni Rastoka na licu zemlje, a i ~ika Joso je, ina~e vlasnik najljep{eg mlina (rasto­~kog) na svijetu, odlu~io da umre u ne­kom zagreba~kom stara~kom domu. Iona­ko nema gdje, ali mu se to nitko nije usudio re}i.

U Sisak ne}u dok god tamo sjede na vlasti ratni zlo~inci, i dok god se o zlo~inu }uti.

U Gospi}u sam bila: ku}a u kojoj sam sta­novala nije nimalo nalik na moja sje­}a­nja i ne vjerujem da postoji jo{ u njoj moja tavanska soba, znam samo da su mi susjedi pre`ivjeli i mo`da ~uvaju na{a dje­~ja tavanska vrata za koje ni danas nitko ne zna; moji negda{nji sugra|ani i susjedi su pritisnuti sjenama nestalih, me|u kojima ima o~eva mojih prijatelja, prijatelja mo­jih roditelja, mojih u~itelja i mojih prvih {kolskih kolega– i {ute. Ja `ivim u nadi da ta {utnja jeste stid, i da su oni i dalje dobri ljudi.

Ponosim se samo time {to ja nisam {u­tjela; Veco Kocijan i ja smo progovorili prvi, a danas novine i hrabri ”feralovci” potvr|uju ono {to smo svi znali jo{ onomad.

U Topusko ne}u dok se god Milka ne vrati.

A na putu od Topuskog do Gospi}a su Plitvi~ka jezera; ni tamo vi{e ne}u, jer nema ni Vesnine i Mirine i Ma{ine mame Milke koja pravi najbolju basu na svijetu, koju od 1991. nisam jela. I ne}u, o~ito, jer ni jedna li~ka basa nije kao njena, a ona nije tamo.

Je­dnom sam nekom rekla: svi moji gra­dovi su sru{eni. Neki, poput Ogulina i nisu fizi~ki, ali jesu u onom drugom smislu, ne jugonostalgi~nom, nego posve ljudskom.

Kad mi ka`u da sam jugonostalgi~ar, ja ka`em povijesno ”ne”. Jer, ja sam jugozombi, {to god to zna~ilo, i kome god i{ta zna­~ilo. [to zna~i: tijesno mi je u granicama kojima su me ome|ili i me|u sje}anjima koje imam, a koja su ni{ta prema sje­}anjima mojih znanaca i prijatelja koji su imali ”gubitaka u ljudstvu i tehnici”. Iako, Dunja ~ija su sje}anja u Vukovaru, ne mr­zi nikoga, a s Brankom se nikad nisam po­sva|ala.

Ne}u vjerovati da su hrvatski i srpski jezik razli~iti i vjerujem da samo emotivna sirotinja ne}e da u~i }irilicu. Vjerujem da smo mi neki u pravu, koliko god nam na­bijali na nos kako su zavr{avale Fran­cu­skinje koje su se usu|ivale zavoljeti neke Nijemce u pro{lom ratu, ili obrnuto.

 

Moja prijateljica Kika, jedina koja je me­|u nama i{la u crkvu (katoli~ku) udata je za Srbina u Banja Luci. I ka`e: ”Nema te dr`ave koja mo`e uni{titii moj brak”. Na­{a zajedni~ka prijateljica u Ogulinu Mirja­na ka`e: ”Nemam vi{e nikoga, pa ve}ina mo­jih prijatelja je oti{la negdje drugdje za ovoga rata!”. Na{a tre}a prijateljica Bran­ka umrla je negdje u Titovom U`icu, gdje se udala puno prije rata. Nitko joj nije mogao oti}i na sprovod, a roditelji Karlo­v­~ani nisu dobili vizu. Ne poznajemo nje­no dvo­je djece. Njezin brati} Neven se vodi kao ”nestali” u nekoj izbjegli~koj rubrici na putu od Li~ke Jesenice do Banja Lu­ke, a njegov sin dolazi iz Crikvenice svojoj ba­ki u Ogulin i vazda pita: ”Bako, a kad }e moj tata do}i?”.

Svi mi, ionako, `ivimo danas tamo gdje imamo dr`avljanstvo.

 

Tanja Tagirov