Ho}u ku}i

Iz Beograda kre}emo autobusom do Zvornika (Karakaja), gde nas je sa~ekao kombi OSCE. Voza~ po imenu Mirso pozdravlja nas osmijehom i prepoznatljivim sarajevskim naglaskom. Do Travnika i nazad Mirso nam je ”vodi~”, od njega }emo saznati gdje zavr{ava jedna vlast a gdje po~inje druga... Vozimo se prema Tuzli. Sa nama u kombiju je i Paja, izbjeglica iz Tuzle. On stalno pokazuje mjesta gdje je bio ”veliki masakr na{e vojske”. Mi u kombiju poku{avamo da ga u{utkamo, samo Mirso je zadr`ao mir. ”To se mene ne ti~e, ja sam mlad i ho}u da `ivim i radim. Dosta mi je rata.”

Paja je zaboravio na vojske kad smo stigli do Tuzle. Dok smo mi pili kafu on je pro{etao, ljubio se i grlio sa nekim ljudima i vratio se suznih o~iju. Poslije je sve do Travnika pri~ao o geolo{kom sastavu zemlje predjela kojim smo prolazili.

Mirso nam pokazje ”hrvatske enklave” Vitez, Novi Travnik... Vidimo bezbrojne hrvatske zastave i vojna vozila sa hrvatskim simbolima. Na jednoj lijepoj bijelo okre~enoj ku}i okru`enoj dvori{tem pi{e ”ovo je hrvatsko tlo”. Skoro sva muslimanska sela u centralnoj Bosni su uni{tena. Svakih par kilometara smenjuje se teritorija pod vla{}u Federacije i ”enklava”. Da li Mirso zaista nosi u du{i taj nevjerovatan mir ili je zanijemio, oguglao?

Pla{im se susreta sa Travnikom jer je puno mojih uspomena iz djetinjstva vezano za njega. Sre}om, nije sru{en i sa~uvana je njegova nevjerovatna ljepota. Sta{a, Mirso i ja odlazimo da popijemo kafu sa rahatlokumom kraj Plave Vode i tu, slu{aju}i njen `ubor saznamo da vi{e nema vodopada u Jajcu: uni{tili su ga bratski srpski i hrvatski vojnici kao i toliko toga drugog jedinstvene ljepote {irom Bosne.

Na samom po~etku mnogi su zaplakali. Josip Pejakovi}, glumac iz Sarajeva i jedan od osniva~a Interreligijskog i interkulturalnog centra, govori dijelove iz monodrame ”On meni nema Bosne” i ”Omer pa{e Latasa”. On ka`e: ”Divno je imati zavi~aj i imati osje}aj da se ima{ gdje vratiti...makar se nikad ne vratio”.

Samo sam ~etrdesetak kilometara udaljena od staza mog djetinjstva i u meni odjekuje re~enica jednog izbjeglice ”Ovdje nisam, a tamo me nema”, ili jedna jo{ bolnija, izbjeglice iz Bosanske Posavine: ”Sada normalno posje}ujemo groblja i to }emo nastaviti.”

Radmila @arkovi}