sLUČAJ BROJ 13
Gospođa
Dubinski je odgovorila na telefonski poziv u ponedeljak ujutro. Kada je
spustila slušalicu bila je bogatija za dvesta pedeset hiljada funti u kešu,
oslobođenog poreza. Bila je to jedina igra na sreću koju je ikada
igrala. Pomislila je da je znala da će se tako nešto desiti.
U prvom
momentu gospođa Dubinski nije mogla da diše. Kada je disanje
uspostaavljeno, obrazi su počeli da joj gore. Zatim je i to prestalo i
gospođa Dubinski je gledala oko sebe kao da predmete u kući po prvi
put vidi. Stvari su u momentu promenile boju, postale za nijansu ishabanije.
Kako nije
mogla sve to da gleda, i kako svemu tome više nije pripadala, gospođa
Dubinski je otišla u prodavnicu i kupila četiri flaše šampanjca.
Gospodin
Dubinski je srećnu vest takođe čuo telefonskim putem, lično
od svoje žene, čiji je glas na momente prelazio u vrištanje.
Kada je
sat vremena kasnije gospodin Dubinski ušao u kuću, zatekao je gospođu
Dubinski u svilenom vešu koji je oblačila samo u specijalnim prilikama.
Buljila je u praznu šampanjsku bocu.
Dalje je
sve ličilo na san. Kupljene su haljine, odela, cipele i marame, a jedan
ogromni crni šešir sa ljiljanima je završio na glavi gospođe Dubinski.
Nova
odeća se nije sasvim privikla na tela Dubinskih kada su sa srećnim
osmesima na licima umarširali u restoran pred kojim ranije ne bi zastali
čak ni jelovnik da pogledaju. Restoran je bio francuski i kelner je bio
Francuz, a violinista je bio Ciganin.
Par
Dubinskih se trudio da uživa u svakom zalogaju i gutljaju. I uživali su
blaženo, čak i momenat kada su napustili restoran i ostali nasamo sa
svojom srećom. Momku koji je dovezao kola ostavili su pet funti i rekli: –
Hvala, hvala vam na svemu.
U kolima
su ćutali, a gospodin Dubinski je u mašti već vozio svoj novi, bolji,
lepši i brži auto. Po grudima gospođe Dubinski se širila neka toplina pri
pomisli na sve što dvesta pedeset hiljada funti može da olakša u životu. S
nežnošću je pogledala svog muža, uhvatila ga za ruku i rekla:
– Drago
mi je da je sve prošlo.
Gospodin
Dubinski se s istom takvom nežnošću zagledao u tople oči svoje žene.
U tom momentu je auto skrenuo s puta.
* * *
Rođaka
Dubinski, u dubokoj crnini, duboko je uzdisala i samo ponavljala:
–
Tragedija, tragedija.
Sestrić
Dubinski je filozofski zaključio da su umrli srećni.
Komšija
Dubinskih je neumesno rekao:
– Ovakav
lep i bogat sprovod može da se izvuče samo u nagradnoj igri.
Svi su
ga zapanjeno pogledali i rešili da ne komentarišu, već da se prepuste
svojim suzama. Pogrebna muzika je bila tako tužna i, naravno, padala je kiša.
Sestričina
Dubinski je zapalila sveću, prekrstila se i rekla:
– Bože,
kako je sve brzo prošlo.
London,
1995.
sLUČAJ BROJ 14
–
Izdajice, kako možeš da me napustiš? – vrištala sam i čupala ostatke kose.
– Kako možeš da odeš bilo gde kada leto prestaje i kada nam preostaje da
čitavu godinu čekamo sunce?!
– Treba
mi odmor, a ti me zamaraš – rekao je i popravio uvojke na svojim brcima.
– Samo
preko mene mrtve. Raširila sam ruke i noge što sam bolje mogla. On me je lagano
odgurnuo i nestao uz baštensku stazu da ga moje oči ne vide čitave
dve nedelje.
* * *
Dve
čitave nedelje sam smišljala osvetu. Neko ko me razapne k’o krpu nasred
prozora, da regulišem jesenje vetrove i sačekam svaki pljusak, taj neko me
istinski ne razume. Ili ću biti krpa kojom će obrisati svoje cipele
uprljane blatom puteva koje je prešao bez mene, ili ću biti krpa koja
će se zavezati u omču i obesiti ga o sopstvenu grešku. Izbor je moj.
* * *
Rešavam,
čvrsto rešavam da ga dočekam u svojoj najcvetnijoj haljini, sa svojim
najhladnijim osmehom. Rešavam da kroz kuću ne koračam, nego da letim
kao vetar i unosim nemir u zavese na prozorima. Rešavam da mi oči budu
krvave i pomalo vodnjikave, da mi reč ne napušta usta i da samo pokretom
ruku kažem da ili ne.
Kada sam
bolje razmislila o ovom rešenju učinilo mi se previše sudbinsko. Sudbinska
poza može zaista da me pretvori u krpu kojom će on obrisati svoje cipele a
potom je iskoristiti kao uže kojim će se obesiti o luster. Mrtvac sa
cipelama koje blistaju i ja življa nego ikad. Ne vredi.
* * *
Rešavam
da ga dočekam u ljubičastom penjoaru, s čipkanim čarapama i
nakarminisanim bradavicama. Sedeću na krevetu kao velika kurva i pustiti
ceo repertoar skarednih reči da mi se otrgne sa usta.
Zatim
bih ga zaplela između nogu, dok se sasvim ne umori, i vrlo hladno, uz
psovku, poslala na pod.
– Na
kolena – vikala bih – na kolena, kurvo muška, ljubićeš mi tragove. Dabogda
umro naslućujući me i nikada ti nijedna pička ne bila tako
slatka kao moja. Prokleta izdajice!
Potom
duboko udahnem vazduh i pomislim koliko moja misao može da bude surova. Suviše
surova za ono što pokazujem od sebe svetu.
* * *
Pomislih
da, u stvari, ne treba biti neobično osvetoljubiv jer će obična,
vekovima znana osveta sasvim obaviti posao. Jednostavno ću kupiti veliku
kesu masnih prženih krompira i dve boce kečapa. Obući ću
najružniju spavaćicu i najtoplije čarape i leći na krevet. U
stvari, neću uopšte ni ustajati iz kreveta od prethodne noći i
ostaviću krmelje i jutarnji zadah da govore za mene. Napuniću usta
prženim krompirom i kobasicom. Staviću masku od krastavaca na lice i
menjaću masnim prstima programe na televizoru dok mi kosa raste i kovrdža
se u svim pravcima.
– Gde si
bio, propalice? – reći ću glasom ogrubelim od cigareta i sve ću
to propratiti sočnim češanjem dupeta.
Naravno,
noge će mi biti dlakave i lak na noktima poluoljušten. Ispod očiju
će se slivati slojevi maskare od pre neki dan, a tepih će biti pun
mrvica od mog najomiljenijeg keksa.
* * *
Kakva
lepa, doduše pomalo lagana osveta.
Niko
nije istinski povređen dok treća osoba ne uđe u igru. Recimo,
neki muškarac sa brkovima dužim od njegovih, s pogledom usmerenim na moje sise
i uvom spremnim da čuje moju najmanju želju. Recimo, sačekati ga u
zagrljaju nekih dlakavih ruku i naivno reći: – O, sasvim sam zaboravila da
baš danas dolaziš.
* * *
Ma sve
je to bez veze. Treba biti jednostavan. Kao vetar, kao cvet, kao nebo. Treba
ostaviti veliko lepo pismo nasred stola, spakovati nešto stvari i nešto
uspomena i hrabro, dostojanstveno otići. Treba pismo završiti rečima
poput: Odlasci su zarazni....
Tako
lepo i sudbinski. Tako inspirativno za njegov sledeći korak koji je
konzumiranje boce žestokog alkohola i zamišljeno gledanje u ništa.
Veoma
ubitačno, ali bez istinske prilike da se uživa u njegovom očaju.
Želim da mu vidim lice koje pati.
* * *
Najbolje
je ćutanje. Samozadovoljni osmeh i ćutanje. Pristojnost do krajnje
granice. Ljubazno odgovaranje na sva njegova pitanja. Istinska pažnja bez
emocija, kao na bilo kom šalteru ovoga sveta.
– Koliko
kašičica šećera želite u vašem čaju? – pitala bih ga a zatim
zadovoljno rekla nešto tipa: – Danas je lepo vreme, vrlo sam zadovoljna
paradajzom koji sam juče pazarila, idem u bioskop večeras, ne hvala,
ne treba mi društvo, vidimo se, noć je duga...
* * *
Čemu
ćutanje i pristojnost. Treba biti iskren i reći sve što nam je na
pameti.
–
Nedostajao si mi i samo sam htela da me voliš, a ti si nestao u pravcu juga,
bez da se okreneš i pokloniš mi jedan jedini dan.
– Sama
sam, tužna sam, slaba sam. Nemoj da me ostavljaš sada da se družim sa sobom,
sada kada se najmanje volim.
–
Hoću da radimo obične stvari, da popijemo kafu, odemo do pijace i
kupimo lubenicu, da naručimo picu preko telefona, da se siti najedemo i
odemo u bioskop, pa do reke, pa do kreveta, pa do neba....
–
Hoću da me slušaš dok pričam, da uživaš u mojim rečima, da se
smeješ, da mi postavljaš pitanja i moliš me da ti i dalje pričam.
–
Hoću da zaspimo zajedno i borimo se za parče ćebeta i ...
Mnogo
reči. Suviše mnogo reči. Hoću da mu ništa od ovoga ne kažem a da
on sve to zna.
* * *
Okrećem
broj i zovem prijatelja iz raznih i dugih vremena. Prijatelja koji će me
pomilovati tužnu i opsovati razmaženu.
– Šta da
radim? – pitam.
– Svi
smo mi nepripremljeni – kaže.
– Od
hiljadu lica koje poseduješ, treba da odabereš ono koje on nikada nije video.
Sečem
šiške i nokte i bojim obrve u žuto. Vežbam pravljenje balona od žvake i nemarne
pokrete ruku. Stavljam kačket na glavu i osmeh na lice. Učim da pevam
jednu prigodnu pesmicu. Ne izgledam ni lepo ni ružno, izgledam drugačije.
Nestrpljivo
gledam na sat i u momentu kada ga vidim lepog i brkatog usred aerodroma, s
punim torbama u kojima je sigurno neki poklončić za mene, kažem:
– Da li
je prošla čitava večnost od kada se nismo videli ili se to meni samo
učinilo?
–
Učinilo ti se – kaže on, i ruku pod ruku, nas dvoje zakoračismo u
sledeću priču.
London,
1994.