sLUČAJ BROJ 9
U plavoj
haljini od krep-satena koji je očajno šuštao pri svakom pokretu, stajala
je ispred slike Boga na plavom oblaku, naslikanog uljanim bojama iz tuba.
Jednog jesenjeg
popodneva je u izlogu prodavnice videla te boje, istresla poslednje pare iz
novčanika i zavijene u debeli papir ponela ih ka kući.
Sedela
je u svojoj sobi, punoj prašine i zvuka, za stolom punim stripova, sa
čašom soka od višnje u ruci, i tom prilikom mislila šta bi sa tim bojama
mogla da naslika, jer boje su za slikanje.
U
narandžastom frotirskom ogrtaču, sa prekrštenim nogama, vunenim
čarapama, sivim, nije izgledala kao neko ko ume da slika ili radi bilo šta
tome slično.
Složeni
pojam nadahnuća je u njenom slučaju došao u vidu želje za
posedovanjem deset uljanih boja, od kojih su čak dve bile bele, i koje je
sasvim slučajno ugledala u izlogu, jednog običnog jesenjeg dana.
Težak
problem se stvorio u njenoj glavi jer je ipak sa bojama trebalo nešto da uradi,
a kako je bila jako lenja, obaveza da se boje iskoriste, mogla bi se nazvati
njenom potrebom za stvaralaštvom.
Sedela
je satima, jer ona, da kažemo i to, celog tog dana nije imala šta da radi, pa
je možda i to razlog što je bilo šta ostavila na papiru.
Mislila
je s naporom, ili bolje rečeno, terala je sebe da misli, jer kako odavno
to nije pokušavala, postojala je opasnost da je sasvim zaboravila kako se to
radi.
Bila je
jako debela i mnogo je jela, čak i dok je mislila o slici gušila se
gutajući kikiriki jer joj preterana želja da popuni želudac i oseti se na
taj način ispunjenijom, nije dozvoljavala da dobro žvaće.
Najzad,
u jednom trenutku joj je bilo muka od mnogo misli, od mnogo kikirikija, od
mnogo sebe same u narandžastom ogrtaču, kao i od tog jesenjeg dana, pa je
skoro besno zgrabila četkicu i počela da slika.
Nije
slikala dugo i strpljivo, kako to neki čine, nego kratko i nervozno, kako
je to jedino ona i mogla da radi, jer u suprotnom slučaju, sve bi joj bilo
isuviše naporno, dosadno, beznadežno.
Na belom
papiru, ispod četkice koju je pokretala rukom koja začudo nije bila
debela, ispod te ruke se ukazivalo nešto plavo i žuto, nešto masno i nejasno,
što je posle izvesnog vremena počinjalo da dobija neki prepoznatljiv
oblik.
Tog
jesenjeg predvečerja je završila sliku na kojoj se ukazao neki plavi,
anemični mladić, sa ženskastim crtama lica, ćosav, u haljini
boje peska, kako gotovo izgubljeno i tužno sedi na ogromnom plavom oblaku.
Neko, ko
bi kojim slučajem ugledao tu osobu izgubljenu u plavetnilu na koje je
potrošila čitavu tubu, nikada ne bi mogao da pretpostavi o čemu je
ona mislila dok je ostavljala ovaj zapis.
Umetnost
je složena, vrlo lična i iznad svega relativna, pa s obzirom na sve to
nije ni čudno da nikada niko ne bi posumnjao da se njoj, tog jesenjeg
popodneva, ukazao Bog u sivkastoj haljini, baš tako žućkast i izgubljen,
na velikom plavom oblaku.
Ona je
zaista bila obradovana svojom tvorevinom, toliko da je smesta skinula
frotirski, narandžasti ogrtač i obukla plavu haljinu od krep-satena koji
je očajno šuštao pri svakom pokretu njenog ogromnog, belog tela.
Tako
svečana, zadovoljna, zamišljena toliko da čak nije bila ni gladna,
stajala je pred svojim čudnim Bogom i smešila se kao nekada, za šta je
inače mislila da je zaboravila da radi.
Da li se
sve ovo može nazvati slučajnim nadahnućem, nastalim iz dosade i
beznađa, koje je je izazvalo iznenadno prikazivanje Boga jednoj inače
pustoj osobi i, ako ništa drugo, promenilo joj bar taj jesenji dan?
Ona je
inače jedno drago stvorenje, kome je vrlo malo potrebno da bude
srećnije, ali i to malo je tako retko stizalo, bilo zbog sudbine, lenjosti
ili straha da se bilo šta traži.
Posle je
danima, skoro čitavu jesen, ta slika Boga stajala na sredini njene sobe,
obešena o stolicu sa visokim naslonom, a ona je sedela preko puta, u plavoj,
širokoj haljini i često se smejala tako da je sve šuštalo od krep-satena,
pucalo pod težinom njenog tela, orilo se od jačine njenog glasa, kao da je
pošto-poto htela da je neko, bilo ko čuje.
Beograd,
1988.
sLUČAJ BROJ 10
U mojoj
bašti je procvetala bela trešnja. Uoči Uskrsa. To je bilo vreme susreta.
Postoji
jedna bašta za koju malo ko zna. Usred grada, iza zida.
Ja živim
u baštovanskoj kući i imam crnog mačka.
Kad
procveta trešnja, dolaze mi prijatelji. Svake godine u isto vreme. Na kraju
meseca aprila.
Ispečem
hleb veliki i paprike zelene. Umesim đul-pitu. Na sto stavim stolnjak od
damasta i poslužim slatko i vodu.
Naš
susret se zove „Nikad ne veruj očima“. Latice trešanja liče na sneg.
Nikad ne veruj očima jer napolju duva južni vetar i zima je konačno
otišla.
Prijatelji
sa kojima se srećem imaju obična imena. Zato je prva tačka našeg
razgovora „Nikada ne veruj nazivima“. Njihova imena ne govore ništa o njima.
* * *
Prvo je
stigao Čovek koji kontroliše
vetrove. ]elav je, što je posledica duvanja. Kosa mu je vremenom odletela
na sve četiri strane sveta.
Zatim se
pojavila Žena s licem s kojeg ništa ne
može da se pročita. Ranije je bila nesrećna zbog toga, ali je
vremenom naučila da namešta svoja lica. U skladu s potrebama.
Čovek koji vlada malim magijama je
stigao treći po redi. Njegovom dolasku sam se najviše obradovala jer mi je
na poklon doneo ružu s mirisom kokosa. On je inače predložio drugu temu
naše diskusije „Nikada ne veruj svom njuhu“.
Već
smo ispijali drugu čašicu rakije kada se pojavi Čovek koji jede reči. On proždire sve nepotrebne
reči naglas izgovorene, a ponekad, u zavisnosti od sadržine, opustoši i
celu knjigu. Isključivo njega radi, kao treću tačku razgovora
uvedosmo: „Nikad ne veruj svom sluhu“.
Napokon,
kada smo već ispijali tursku kafu, pojavi se Žena s večitim osmehom. Mirisala je na susret.
Četvrta
tema o kojoj bi uvek raspravljali bila je „Lepota verovanja“. Peta tačka
je zaključak i menja ime iz godine u godinu.
Skoro da
zaboravim moju ulogu u doba sastajanja. Ja
vidim kroz reči. Zbog toga sam zapisničarka. Ovo što sad
čitate je uredno zabeleženi tok prolećne razmene misli.
* * *
Pre nego
što bi prešli na teme našeg susreta, razmenili bi kompimente. To nam je
pomagalo da se bolje osećamo.
Žena s večitim osmehom se
okrenu Čoveku koji kontroliše
vetrove i reče:
–
Doživeh nekoliko prekrasnih oluja ove godine. Haljina mi je letela preko glave
a dugmeta su se otkopčavala. Kosa mi je bila divlja, čak su mi se i
misli uskovitlale.
Čovek koji kontroliše vetrove ne
reče ništa ali uzdahnu od zadovoljstva, od čega se prosu sneg od
trešnjinih latica po bašti. Istočnu stranu svoje glave okrenu prema meni i
reče mi da je slatko od ruža bolje nego ikad.
Na takve
stvari uvek reagujem velikodušno. Poslah mačka da ulovi kosa i donese ga
živog kako bi nam otpevao neku pesmu. I to se desi.
Čovek koji vlada malim magijama, kao
kompliment, skide šešir, a iz njega izleteše rode. Pratili smo ih pogledom dok
se ne pretvoriše u šećernu vunu na štapiću i stvoriše se u našim
rukama. Nikad ne veruj očima.
Žena čije lice nije ništa govorilo napisa
nasred damastnog stolnjaka najdužu reč na svetu. Čovek koji je jeo reči pokusa napisano uz slast, toliko
da se zagrcnu. Potapšali smo ga po leđima i on ispljunu čitavu jednu
pesmu koja je bila toliko lepa da smo je svi doživeli kao kompliment.
Posle
ovog incidenta, Čovek koji jede
reči ispi još jednu čašicu rakije i s osmehom reče: – Znao
sam da ćete mi samo vi pomoći da izbacim pogrešno progutano. Ova mi
je pesma mučila želudac.
* * *
Pre nego
što bi prešli na tačke dnevnog reda, svako je morao da podnese izveštaj o
ovogodišnjim dostignućima. Samo po jedno i najznačajnije.
Čovek koji kontroliše vetrove reče
da je poslao severac duž čitave Evrope u mesecu februaru. Neki odnosi su
se zamrznuli, što je pomoglo da se neki drugi odmrznu. U februaru je sklopljeno
primirje između pojedinih strana.
Žena čije lice nije ništa govorilo reče
da je u mesecu junu nosila masku tolerancije. Tvrdila je da je to mnoge ljude
inspirisalo na pomirljivost.
– Ja sam
ljudima u oktobru pokazivao kako žuto lišće može da postane zeleno. Mnogi
su se ponovo ponadali – reče Čovek
koji vlada malim magijama.
Žena s večitim osmehom reče:
– Ja sam se smešila.
–
Zapamtila sam mnogo korisnih reči – rekoh ja.
– Pojeo
sam mnogo beskorisnih reči – reče Čovek
čiji su obrok bile reči.
* * *
Razgovor
o prvoj tački susreta „Nikad ne veruj nazivima“ je imao uobičajeni
tok. I ove godine su mnogi pravednici nazvani nepravednim, mnogi sveci
budalama, mnogi oštroumni ludacima, mnogi svesni nesvesnima. Mnoge prevare su
nazvane poslovima, dobra dela grehovima. Ubice su zvali oslobodiocima, krvnike
dobronamernima, svete ljude zaludnima.
Pređosmo
na temu „Nikada ne veruj svom njuhu“. Svi dadoše svoje primere. Učinila
nam se od podlosti plemenitost, od siromaštva blagostanje, od jalovog plodno,
od crnog belo, od šturog opširno, od smrdljivog miomirisno.
„Nikad
ne veruj svom sluhu“ se nadovezalo na prethodno. Čuli smo toliko
dozivanja, pretnji, molitvi, ispovesti, istorija, toliko ubeđivanja, da
smo gotovo poverovali u njihovu istinitost i dobronamernost.
Tako smo
došli do „Lepote verovanja“. Sva naša neverovanja su tako malena u odnosu na
samo jedno verovanje. Treba verovati da će se desiti sunčani dan, na
kraju aprila, i mi ćemo moći da sedimo u bašti, jedemo hleb
domaći, porazgovaramo kao ljudi i zaboravimo da smo ikada bili prevareni.
Žena čije lice ništa ne govori je
namestila izraz pijanstva. Čovek je
poslao vetar razvigor kroz baštu. Žena se
smejala s punim ustima hrane i prskala nas pljuvačkom. Niko se nije bunio,
čak je Čovek koji jede
reči rešio da ostane gladan ovog puta. Jedna mala magija nas je sve
okupirala – vazduh je zamirisao na detinjstvo. A ja sam pisala i pisala.
Zaključnu
tačku ovogodišnjeg susreta nazvasmo: „Hvala Bogu da smo se sreli“.
London,
1994.