sLUČAJ BROJ 5
Po ulici
jelke šarene. Sve se sjaji, cakli. Još samo sneg da padne. Ja nogu pred nogu,
od izloga do izloga. Tražim.
Volela
bih da sretnem nekoga. Da se zagrlimo prijateljski, da me potapše po ramenu i
uštine za obraz. Volela bih da uskladimo korak, pa pravo u kafanu, na vino
kuvano, s karanfilićem.
Nogu
pred nogu, idem. Snega nema. Okitili ulice sjajnim jelkama. I ledene čike
pride. Priđem jednom, stoji na skveru, k’o semafor. Kucnem ga po ramenu, a
on leden, ne osvrće se. Stegnem mu ruku, da se kao ljudi rukujemo, ostanu
mi njegovi polomljeni prsti na dlanu. Bacim ih u đubre.
Idem
dalje, tražim. Stoji drugi ledeni ispod drveta. Pitam ga što se baš tu smestio.
Kaže, ladovina mu. Čudna mi čuda, ali poštujem tuđe razloge.
Stoji
treći ledeni čika, kezi se. – Osmeh za javnost – reče,
ućuta, pa kad vide da nameravam dalje, zavapi – Zar nije divan moj osmeh
za javnost? – Nisam mu odgovorila, bio mi je nekako nesimpatičan.
Nogu
pred nogu, naletim na četvrtog. Stoji ispred hotela. Otpeva mi:
„Ako te
ko pita,
ledeno mi srce,
i ledena kita.“
–
Perverznjak – pomislih i odskakutah.
Jedan
čika ledeni stoji ispred pozorišta. Ledeno me pogleda.
– Iš, od
pozorišta! – viknuh.
Nije se zbunio.
– Ja sam ovde službeno – napravi od prstiju rogove – čuvam pozorište.
Idem, ne
zastajkujem. Od izloga do izloga. Jedan ledeni seo u izlog. Sav se topi. Neki
upiru prst u njega i smeju se: – Vidi, otopio mu se nos! – Ostavih te
smejaće da prate zbivanje. Ne volim da posmatram topljenje, deprimira me.
Jedan
ledeni čika sedi na mermernom postolju.
– Molim
lepo, šta vi tu radite? – pitam.
– Odmah
da vam kažem, ja sam spomenik, spomenik prošlosti slavne.
Ovo mi
se već dopalo. Apsurdi mi ponekad vraćaju energiju. Sa viškom iste
nastavih.
Osmi
stoji ispred realne gimnazije. Pitam ga šta radi. Kaže da ukrašava prostor
ispred hrama znanja. I još me upita da li ga podsećam na sovu.
– Nikako
– rekoh.
Mic po
mic, ledeni se čika popeo na autobus, pa juri avenijama. Spade mu šešir s
glave i udari me da me je silno zabolelo.
Jedan se
šćućurio u zoološkom vrtu, nasred bazena za labudove. Plače
bešumno. Vidim da mu nije ni do čega, pa se udaljih.
Deseti
ledeni stoji usred crkve. Pomolih mu se. Ne htede da me blagoslovi.
Malo
dalje, ledeni čika peva ariju iz neke opere. Reče da peva po
porudžbini. Naručih jednu milu mi pesmu. Korektno je otpevao. Doduše, na
nekim mestima je preskakao, te videh da je ovaj čika pri kraju. To me
rastuži.
Korak po
korak, kad eto dvanaestog. Stoji ispred moje kuće. Taj je bio najledeniji.
Stepenik
po stepenik, i eto me u mojoj sobi. Za stolom pisaćim, ledeni čika,
po redu trinaesti sedi i čita.
– Vidi,
vidi, i moju sobu iskitiše u ove pretprazničke dane – pomislih.
– Deder,
ledeni, da se porazgovaramo. Otkud da vas je ove zime trinaest, kada vas je
uvek bilo dvanaest? I otkud baš ti u mojoj sobi?
– Moralo
je ponešto i da se promeni, tolike godine su prošle – reče.
– A što
baš ove godine da se menja? – baš me je zanimalo.
– Zato
što je još tako malo vremena ostalo.
– Ti,
umesto da me obraduješ, plašiš me. Dabogda se otopio.
– Šta
je, tu je – reče ledeni – daj bolje da nešto popijemo. Osećam se
smrznuto.
– Važi,
ali samo mi kaži, da nisi ti onaj trinaesti, onaj što je izdao – odvažih se.
– Ili si
došao po zamenu?
Ne haje
on za moje reči. Ne hajem ni ja. Koliko puta sam ostajala bez odgovora na
razna pitanja.
Srčem
kuvano vino, gutljaj po gutljaj. Nije mi hladno, a smrzavam se. Verovatno sam
predviđena da sledeće godine ukrašavam ulice. Imam čitavu godinu
da razmislim o mestu i ulozi. Pre nego što se sasvim smrznem.
Ma, ne,
ne, sve ovo ja uobražavam.
Beograd,
1987.
sLUČAJ
BROJ 6
Kao dete
sam verovala da je duša jedan od organa, kao mozak ili srce. Mislila sam da se
nalazi negde u grudnom košu zato što je moja baka uvek prinosila ruku grudima
kada je govorila: „Boli me duša.“
Kasnije
sam shvatila da drugi ne misle tako i da dušu smeštaju na razna mesta. Neki
misle da uopšte ne postoji. Ja sam i dalje sigurna da je moja duša negde ispod rebara.
Ona
nekada miriše na nešto lepo. Možda na svež hleb, zato što je moje baka govorila
za hleb: „Kakav je lep i miriše kao duša.“ U nekim danima, moja duša zamiriše,
ispuni mirisom sobu, toliko da i drugi mogu da osete.
Kad mi
se duša razboli, privijam na nju listove zove. Kada nema zove, privijam
bokvicu. Nje svuda ima, gde god sam živela. Iako je bokvica dobra za rane, ja
verujem da pomaže i duši.
Jednom
mi se duša teško razbolela. Danima nije mirisala, i samo me je probadanjem u
grudima podsećala na svoje postojanje. Bokvica nije pomagala, pa čak
ni zova. Alkohol takođe nije pomagao. Delovao je kao na bolesni zub,
umrtvi bol na momenat, a posle kratkog vremena, sve boli isto kao i pre.
Zbog
neke opšte pravde na svetu, u koju duboko verujem, stvari koje tražimo, same
dođu odnekud. To mi se desilo više puta. Naravno, na to ne računam, i
zbog toga i stiže ono što dugo čekam.
U
lokalnim novinama, koje uglavnom saopštavaju šta se dešava u kraju grada u kome
živim, a ostalo su oglasi, nađoh jedan oglas u kome je pisalo: „Da li ste
ikada pomislili da je sve jednostavno. Javite se na telefon 600 3090.“
Da me
nije bolela duša, nikada ne bih pažljivo čitala oglase u lokalnim
novinama. Da me nije jako bolela duša, nikada ne bih okrenula taj broj.
Poruka
snimljena na mašini je saopštila mesto, vreme i temu susreta: „Kako rešiti bilo
šta što nas snađe? Ono što nam je potrebno je oduvek bilo tu, blizu, samo
smo mi to zaboravili.“ Obukla sam svoj najbolji kaput, i pošla mnogo ranije, da
ne zakasnim.
Na
pomenutoj adresi nije bilo nikoga. Zvonila sam na vratima i već rešila da
odem, kad spazih papir ispod vrata. Sitnim slovima je pisalo: „Zar vam nije
dovoljno ono što ste već čuli? Kad ste već ovde, priložite
nešto, ma koliko skromno to bilo.“ Ubacila sam deset penija u poštansko
sanduče, okrenula se i otišla.
Duša me
je i dalje bolela, pa sam zaboravila na san. Sedela sam u sobi i pokušavala da
se lečim nekom muzikom. Ona mi je samo prolazila kroz uši.
Trebalo
mi je nekoliko dana da shvatim šta je značila cela ona poruka. Došlo je
samo od sebe, kao vetar.
Prvo sam
se setila jedne pesme. Mislila sam da sam je zaboravila, a ona je sama krenula
da se mota po glavi, sa svim rimama. Ponovila sam je nekoliko puta naglas i
bilo mi je malo lakše.
Onda sam
se setila majke i oca. Kad god mislim na njih, obradujem se.
Pročitala
sam sva pisma koja su mi ljudi slali poslednjih nekoliko godina. Nije ih bilo
mnogo, ali su neka bila jako lepa. Posle dugog vremena sam zaspala zdravim,
dobrim snom.
Ujutro sam
ustala i popila živo jaje. Veoma mi je prijalo.
Sela sam
u voz i odvezla se izvan grada. Lepo je biti u vozu. Sediš, a kuće lete.
Ceo svet prolazi ispred očiju. Vozovi su lekoviti.
Izvan
grada je bilo puno zelene boje. Prvo sam, neko vreme, gledala u zeleno, a onda
sam išla kroz šumu i provlačila noge kroz opalo lišće. Kao da hodam
kroz vodu. Šuštalo je kao voda, bilo je mekano i fino je mirisalo.
Posle
sam legla na zemlju i gledala u nebo.
Na
povratku u grad sam primetila da su se kuće prolepšale. Kao da ih je neko
ofarbao u mom odsustvu.
Nazad, u
svojoj sobi, shvatih da mi ne nedostaju vozovi, trava, nebo. Sve je to
postojalo u mojoj glavi, samo je trebalo da se setim.
Setila
sam se snega i tišine kada sneg pada.
Pala mi
je na pamet moja učiteljica likovnog vaspitanja i parkić oko osnovne
škole.
Ređale
su se slike: Badnje veče u stanu na Slaviji, stolica za ljuljanje u sobi
na šesnaestom spratu, metalni krevet sa islikanim anđelima, vožnja u
londonskom „duplom“ autobusu, kada je još uvek moglo da se puši na spratu...
Setila
sam se prijatelja, pa nekih knjiga, mora, letnjih večera u bašti....
Kroz
glavu su mi prošle zvezde sa svojim tačnim položajem na nebu, pa miris
lipe i miris opranih jutarnjih ulica, gomile lubenica, sedenje u tami bioskopa,
zvuk kiše na metalnom krovu, i razni drugi zvuci.....
Sve je
jednostavno. Kada nas nešto loše snađe, ne treba ići mnogo daleko.
Sve što nam je potrebno je tu negde, blizu, samo se treba setiti.
Bol duše
je prošao. Samo još ponekad zaboli, pred kišu. Bolesti treba lečiti u
početku. Opasno je kad postanu hronične.
London,
1993.