sLUČAJ BROJ 4
Ne kažem
da za sve ljude važe ista pravila. Nekoga ništa ne dotiče. Život mu
klizne, k’o sanke. Takoreći, ne razmisli dvaput, a već je u
čamovom sanduku. Sit se naživeo i od starosti umro.
Drugi,
opet, vrludaju. Krenu, pa zastanu, čas zaplaču, čas se razbole.
Nesreća ih stiže češće od kiše. Za takve bi bilo lakše da su
bili malo obazriviji, da su obratili pažnju na znake.
Svetlana
Stanić se iz ljubavi udala za čoveka finih manira. Sve je bilo po
redu, i kako treba, dok ga jednom nije zatekla kako sedi na krovu i peva
internacionalu. Tom prilikom je grdio ptice što lete bez imalo poštovanja za
taj svečani trenutak. Posle je jadnik završio u bolnici, a ona u
samoći. Odnekud se u tim pustim danima setila kako je kao devojčica
stalno pevala za stolom postavljenim za jelo. Kaže se: „ko za stolom peva,
biće mu lud muž“. Njena
rođena baba joj je govorila da ne peva dok jede, al’ nije poslušala babu.
Drugi
slučaj koji znam nije tako drastičan, ili bolje reći, kako za
koga. Dara-Sisa je najviše na svetu mrzela svoje velike sise. Gde god je išla,
one su išle ispred nje. Prvo vidiš sise, pa Daru. Zbog toga se ona propila,
onako ozbiljno. Pijana je svašta lupetala, ali sam jednom iz nepovezanog uspela
da povežem da je Dara celo detinjstvo provela zviždeći. Lepo su joj
govorili da od zviždanja rastu sise, a ona ni pet ni šest, nego zviždi, po ceo
dan. Sva ponosna.
Ovo su
usamljeni slučajevi, al’ ima nekih koji se na sve odnose. Koliko mi je
ljudi ispričalo da kad ih zasvrbi levi dlan, obavezno potroše pare. Kad
zasvrbi desni, uvek bude neka vajdica. Zato ne razumem zašto oni koji imaju
problema s parama uopšte izlaze iz kuće kada ih zasvrbi levi dlan. Treba,
lepo, da se smire gde su, dok god se desni dlan ne javi.
Ista stvar
je i sa očima, samo obrnuto. Kad svrbi levo, radovaćeš se. Kad
zasvrbi desno, plakaćeš. Tu, naravno, ništa ne može da se uradi. To je
tako.
Sasvim
je druga stvar kad se u kući prospe so. Ako se ništa ne preduzme, zna se
šta sledi – svađa. Treba tri puta uzimati prosutu so i baciti je desnom
rukom preko levog ramena. Obično se ljudi toga sete tek posle teške
svađe, ali bar shvate zašto se svađa desila.
Nisu svi
znaci najava lošeg. Recimo, nikada se ne treba nervirati kad se čaša
razbije. To znači da će skoro biti neka svadba. Ako se svadba ne
desi, jasno je da je trapavost bila u pitanju. Slično je kad se udarite u
lakat. Kad mi se to desi, obično opsujem, a neko kaže, biće para. U
mom slučaju, to ne deluje. Biće da smo neosetljivi na neke dobre
znake. Možda oni i nisu nikakvi znaci, nego su izmišljeni da nas uteše u
pojedinim situacijama.
S druge
strane, kad god me je nos svrbeo, veoma sam se ljutila. Ponekad, kad osetim
svrabež, pokušavam da ga izbacim iz glave i ne počešem nos. Sve u nadi da
se neću ljutiti. Ja se inače često ljutim, a često me i nos
svrbi. Ko će me ubediti da te dve stvari nisu povezane?
Znam
jednu Ljiljanu koja je mnogo propatila u životu. Čega god se dohvati,
pođe joj naopačke. Zaradi pare, pa ih izgubi, zaljubi se u nekoga, a
on oženjen. Pođe na put, izgubi voz, ode u radnju, nešto slomi. Čak
kada na ulici pomiluje neko dete, majka se na nju izdere da drži svoje ruke što
dalje. Radi tih problema, ona je svuda savet tražila. Doktori su joj govorili
da preteruje, da je problem u njoj, da popriča s psihologom. Kako joj to
nije pomoglo, obratila se vračarama koje su joj gledale u dlan, kafu i
pasulj. Jednom je bila i kod hodže koji joj je nešto zavezivao i razvezivao,
ali je nju terao maler kao i pre.
Na
kraju, ona upozna neku Živanu, za koju su svi govorili da ima mušku pamet i
može mnogo da pomogne. Ta Živana je došla kod nje, saslušala o čemu se
radi, malo posedela, pa malo prošetala po kući i na koncu rekla:
– Tebe
Ljiljana, sreća ne služi zato što šta god sa sebe skineš, ostaviš naopačke.
Prevrći stvari na pravu stranu i lepo ih slaži, pa će i sreća da
ti se okrene.
Tako se
i desilo. Ta Ljiljana se čak udala za nekog doktora, koji ju je mnogo lepo
pazio.
Ja se
trudim da mnoge stvari izbegnem, a neke mi se ne dešavaju onoliko često koliko
bih ja to želela. Mnogo volim da vidim kako maslačak leti po vazduhu. Kada
ga uhvatim, znam da ću dobiti pismo. Kada mi buba-mara sleti na dlan, ja
joj otpevam: – Leti, leti, buba-maro, donesi mi goste! – I stvarno, neko
dođe da me poseti. Kad se ugrizem za jezik, kažu doneće ti tetka
kolača. Ne donese mi baš tetka kolače, ali neko dođe sa
slatkišem. Ja mnogo volim slatko.
Još bih
da pomenem, da kad god štucam, znam da me neko pominje. Neko ko želim da misli
na mene. Isto tako, opšte je poznato da kada se naglas priča o rukama,
onako, gledaš ruke i komentarišeš – te lepe su, te ispucala mi koža, te vidi
ovaj nokat, neko drugi nas u istom momentu ogovara. Zato nikad naglas ne
pričam o rukama, jer ti što ogovaraju, uvek nađu neki razlog.
Što se
mene tiče, ko hoće da me ogovara, uvek ima bar jedan razlog. Iako sam
se čuvala svih loših stvari, i može se reći da sam u mnogim pogledima
u redu, do dana današnjeg ostadoh neudata. Ti što ogovaraju, iznalaze razna
objašnjenja. Samo ja znam šta je u pitanju.
Kada smo
živeli u Pop Lukinoj, u kući smo imali mali sto, a bilo nas je petoro.
Pošto sam bila najmlađa, uvek sam sedela na ivici stola. Toga se posebno
treba čuvati, jer ko sedi na ivici stola, nikad se ne uda. Sada u
kući imam samo okrugle stolove, ali ne pomaže.
London,
1995.