Mirjana Danilović
SLUČAJEVI
Mom ocu Mihailu Daniloviću, koji je ove priče odavno
naslutio
Pamtim
samo sličice.
Ove su
priče nastale u vremenu.
Jedna
drugu su rađale, a kada su bile završene, jedna za drugu nisu marile.
Zato im je
trebalo mnogo vremena da se dogovore i počnu da postoje zajedno, u ovoj
knjizi.
sLUČAJ
BROJ 1
Da ti
ispričam jednu priču.
* * *
Bila
jednom dva čoveka. Dugo su se poznavali, a postali su prijatelji tek mnogo
kasnije. Možda su se zato i upoznali, jer su osećali da će im koraci
jednom krenuti u istom pravcu. Možda su krenuli skupa zato što su se dugo
poznavali. Ko će to znati.
Uglavnom,
dva čoveka krenuše na Put. Da bi priču bilo lakše pratiti,
daćemo im imena. Lala krenu na jednu, a Gerber na drugu stranu okeana.
Razmenjivali su pisma. U njima se dogovoriše o susretu. Obradovali su se jedno
drugom, siti se ispričali i rešili da Put nastave zajedno.
Imali su
veliki američki automobil, srebrne boje, sa prozorima koji su se otvarali
na pritisak dugmeta. Levo leptir-staklo je bilo polomljeno, ali je auto vrlo
lepo izgledao sa desne strane. U njemu su prošli hiljade kilometara. Putovali
su, pa su se zaustavljali da se odmore. Usput su zarađivali neke pare. Čisto
da se opstane. Jedini cilj im je bio Put.
Kada su
se zasitili drumova s jedne strane okeana, rešiše da pređu vodu i neko
vreme putuju s druge strane. Imali su mala crna evropska kola na kojima su
postojali svi prozori, ali se nisu otvarali na pritisak dugmeta, nego na
navijanje. Rešili su da neko vreme putuju po Ostrvu.
Ostrvo
je daleka tačka na mapi, okružena vodom. S obzirom gde je i šta nudi,
Ostrvo je bilo prenaseljeno. Ta činjenica se jedino može objasniti
ljudskim inatom. Okruženo žutom, neprijateljskom vodom, često
posećeno od strane kiša i vetrova, Ostrvo je bilo izazov. Ko tamo dospe i
još uspe da preživi, dobija titulu putnika, veterana.
Prijatelji
su jedno vreme lutali Ostrvom i pitali se zašto je sve tako lepo i
sređeno. Tada još nisu znali da ljudi od najneprijateljskijih mesta prave
najlepše kutke, da bi dokazali Prirodi da su jači od nje. Sever je oduvek
služio kao primer raja jugu.
Lala i
Gerber se nastaniše u velikom gradu. Možda najvećem na svetu. U jednom od
onih gradova gde su svi oduvek bili potrebni, a istovremeno je sve
funkcionisalo i bez njih. Tu je živelo suviše mnogo ljudi sa sličnim
idejama. Jednu od tih ideja su uvek mogli da ostvare – preživljavanje.
U tu
svrhu su prvo morali da nauče kako da se sporazumevaju s drugim
stanovnicima Ostrva. Naučili su dovoljno, nikada potpuno.
Onda su
se trudili da uče kako da budu što sličniji svima drugima. To je
veoma pomagalo. Različitost se nije cenila, jer u mnogoljudnim gradovima,
ona samo otežava življenje. Uostalom, postojali su oni koji su bili zaduženi da
budu drugačiji. Sve je bilo perfektno organizovano.
Zatim su
učili mnoge stvari koje ranije nikada ne bi primećivali. Da se raduju
suncu, koga je retko bilo, slobodnom vremenu koje su dobijali na kašičicu,
susretima koji su se samo ponekad dešavali, odlascima do mora koje je samo
mirisalo na more.
Posle je
sledila potreba za krovom nad glavom. Na severu se bez njega nije moglo.
Prijatelji su lutali ulicama i trudili se da među kućama koje su
izgledale kao nacrtane, nađu onu koja bi ih primila. Nisu mnogo marili
koja će to kuća biti, jer je ionako, za putnike, sve privremeno.
Kratke
periode su proveli u raznoraznim sobama, kuhinjama i kupatilima. Negde je bilo
lepše, negde ružnije, negde skuplje, negde skoro za džabe. To sa kućama je
uvek zavisilo od slučaja.
Vremenom
su se umorili od silnih premeštanja i rešili da se na jednom mestu duže zadrže.
Hteli su da u ono malo slobodnog vremena budu u prostoru u kojem će živeti
sa nekim dragim stvarima. Možda više nisu bili dovoljni jedno drugom, a možda su
pomislili da tako treba, zato što su ostali tako živeli.
Tako su
prijatelji neko vreme živeli okruženi vazama i saksijama s cvećem,
policama i stolicama. Sve to su napuštali rano ujutro i vraćali se kasno
uveče. Zarađivali su pare za održavanje krova nad glavom. Kako su oni
pre svega bili putnici, nikako nisu mogli da se oslobode osećanja da u
celoj priči nešto nije u redu.
Razgovarali
su sa raznim ljudima i polako počinjali da shvataju da su mnogi oko njih
putnici. Čak i oni koji su oduvek bili na Ostrvu mislili su da je to samo
privremeno mesto na kojem su se zaustavili, i da je Put još uvek otvoren i
širok.
Tako su
se Lala i Gerber tešili da je sve u redu. Ovo kako sada žive je u stvari kako
treba živeti. Sve je uostalom ispred njih. Kada budu rešili da nastave dalje,
sakupiće nešto stvari i produžiti.
Tu su
vrlo grešili, zato što su zaboravili da vreme radi protiv njih. Kada su
razmenjivali svoja iskustva sa drugim putnicima, nikada nisu pažljivo slušali
kako su se dani, koji se neprestano smenjuju, umešali u priču. Ljudi su
uspevali da pobede Prirodu, ali ne i Vreme.
Ono je
letelo ogromnom brzinom. Na Ostrvu je sat trajao četrdeset i pet minuta.
Još se ne bi navikli na utorak, a petak je već stizao. Vreme je bilo
toliko moćno, da je stalno pretilo Putu. Ukoliko se nešto ne preduzme, to
će biti kraj. Zauvek će ostati u jednoj tački.
Prijatelji
su sve to shvatili i počeli su da se boje. Najjednostavnije im je bilo da
jedno drugo optužuju za promašaj. Skretanje sa Puta učinilo im se
nerešivim, i oboje su očekivali da će to onaj drugi uspeti da reši.
Mrzeli su sve drage predmete oko njih, a krov koji ih je štitio videli su samo
kao prepreku nebu i suncu.
Kako
više ništa nisu mogli zajedno da urade, prijatelji su rešili da se odvoje.
Jedan je krenuo na jug, a drugi na zapad. Sa sobom nisu poneli ništa osim ideje
o Putu. Opet su bili na početku, ili su možda bili na kraju. Možda putevi
i nemaju početak i kraj, zato što su krugovi. To je tek trebalo saznati.
Dok god
se putuje, uči se. Lala i Gerber su putovali sami nekim drugim predelima i
ponovo osećali da je sve ispred njih. Na momente ih je ideja slobode
činila srećnim. Mislili su da su opet oni isti ljudi sa početka
priče. Koliko god su odmicali, sve bliže su bili polaznoj tački.
Gerber
je lutao, pa zastajo da se ogreje na južnom suncu. Lala je menjala krovove
zapada, gradove i staze. Povremeno su nalazili saputnike ali su se plašili da
se s njima sprijatelje, da opet ne bi skrenuli s puta. Ono što su naučili
putujući je da su putnici uvek sami. Samo tako je lutanje podnošljivo.
Trajalo
je to još neko vreme, dok i Lala i Gerber nisu uveli.
* * *
Da li ti
se sviđa ova priča? Meni se ne sviđa kraj. Trebalo bi da se
promeni, ali je možda lakše napisati sasvim novu priču.
London,
1997.