Kada je
lepa kraljica umrla, zaveštala je svom mužu da se ne oženi nijednom drugom
manje lepom i pametnom ženom od nje. Kralj je bio uklet, sve dok nije primetio
da mu je ćerka ista majka. Ali ćerka je odbila da se uda za njega. Po
prvi put posle milion godina, jedna ćerka je odbila da se uda za oca, po
neshvaćenom nalogu svoje majke, pod sveobuhvatnim pogledom svoje majke, i
od tada je nastala ova priča koja se i dandanas kao čudo svuda
priča.
Vrhunac
za jednog lažljivca je da laže govoreći istinu: tako je to sa
pričama. Ponekad i sa ljudima ali zato uvek sa pričama. Verujte mi,
pričam vam priče.
Dnevnik
Dragi
moj Dnevniče, 1. januar
Izmišljam
te jer nemam nikoga osim tebe. Danas ti pišem zato što sam ipak rešila da odem.
Ne da nestanem, ne da pobegnem već
jednostavno da odem. Da kažem majci, da kažem sestri i da kažem Njemu.
Nema više razloga da ostanem. Prošli smo bol, ljutnju, raspravu i opet ušli u
svakodnevnu ravnodušnost, kao da se ništa nije desilo. Svi su od nas tražili
pomirenje, kao da smo se mi svađali. Ja sam pokušala, u jednom trenutku,
da sebe ili Njega ubijem, a socijalni radnici, lekari su tražili od nas
pomirenje. Dobili su ga, dobili smo ga i mi, ali život ipak ne može da
teče dalje kao da se ništa nije dogodilo. Sad znam da nikad neće biti
kao pre. Pre pomirenja, i izlečenja, mislila sam da će ceo život uvek
biti isti, ali sad znam da, hvala bogu, neće. Ja mogu da odem i ja moram
da odem. Poslali su nam i Jelenu da nas zakrpi, tako da sada mogu mirno da
odem, ona će zauzeti moje mesto. Pre nego što odem, jer odlazim polako,
napisaću ti, Dnevniče, jednostavnim rečima svoju priču, onu
koju nikome zapravo nisam ispričala ogoljeno kao na filmu zato što nisam
ni htela ni smela. Mislila sam da ako je ne ispričam uvek ću
moći da poverujem da se zapravo nije dogodila kao što jeste. Sada pošto
odlazim, mogu da je ispričam jer neću više biti u situaciji da nam ta
svarnost smeta. Za ljude koje ću upoznati, koji su nešto drugo doživeli,
moja životna priča biće manje-više strašna, ali ipak samo priča.
Ako ikad, ako ikad, kao On, neko počne od moje priče da pravi svoju i
da me optužuje koristeći kao argument mene samu, kao što je On činio,
ubiću ga. Ovaj put zaista hoću, jer sad to mogu i znam da ako ja
Njega ne ubijem, On će mene. Moj otac je mene pokušao da ubije,
govoreći da sam ja za sve kriva: da sam ga ja izazivala, da sam ga ja
mamila, da sam ja to htela, jer sam ga volela. Kada sam pokušala prvo sebe da
ubijem a onda Njega, rekao je da sam zver, da sam poludela, da sam opasna, da
sam luda na majku, da me treba ukloniti iz doma. Lekari su me pitali zašto?
Mislila sam da me pitaju zašto sam ostala u kući, a onda sam shvatila da
oni ne znaju, da im otac nije rekao da je među nama postojala zabranjena
veza koju je moja majka sve vreme gledala i zbog koje sam ja osetila potrebu da
nestanem, od bola i stida. Kad su saznali, pitali su nas koliko je to trajalo,
dokle je stiglo i mnogo, mnogo tehničkih pitanja. Nisam mnogo odgovarala,
on još manje, majka ništa. Tada su nas pomirili, rekavši da ništa nije
nepopravljivo, vratili kući, doveli nam Jelenu, i rekli nam da
sačuvamo porodicu. Nikad im nisam rekla sve do kraja, kakva je to porodica
bila. Ne znam, možda oni znaju bolje, možda ovakve porodice moraju da ostanu
zajedno da bi svet opstao kakav jeste, možda je zaista ovako najbolje, ali ja
više ne mogu. Ja sam tužna što više ne mogu, ne verujem u svoju budućnost
koja mi ni ne treba, ali ne mogu da dišem u ovoj porodici koju zbog sveta valja
sačuvati. Onda si se pojavio ti moj Dnevniče, koga ću zvati
Damjan i kome ću za ovih nekoliko dana dok ne krenem, sve ispričati.
Ovo je dnevnik unatrag, ali će se čitati unapred. Da druge
devojčice i dečaci možda izbegne ovu najstariju i najstrašniju
priču na svetu.
5. januar
Imala
sam dvanaest godina: statistika kaže da sam mogla i gore da prođem, da sam
bila mlađa. Meni je ovo sasvim dovoljno loše. Još nisam bila dobila
menstruaciju i žudela sam svake večeri da spavam sa roditeljima u
bračnom krevetu. Pošto oni nisu hteli, krišom noću zavlačila sam
se kod njihovih nogu i u zoru nalazila smrznuta na patosu. Retko su otkrivali
da sam ih to ja grejala kod nogu. Ko zna šta su sanjali ili zamišljali, oboje,
naročito On.
Nisam
imala mnogo drugarica ni drugova izvan škole. Govorili su mi uvek da ne treba,
da ne smemo da se mešamo sa drugim svetom, da smo jedni drugima dovoljni. I
bili smo. Nisam mnogo znala koliko se drugi ljudi međusobno mešaju ali
meni je bilo sasvim dobro. Kad bi neko iz mog razreda ušao u našu kuću, nije
se snalazio. Postojao je žestok bedem intime gotovo u obliku mirisa koji je kao
pacove terao strance napolje da dišu.
Za jednu
Novu godinu nisam imala gde da idem: bila sam i mala i velika. Ostala sam sama
kod kuće da gledam televiziju. Oni su izašli. I onda se On vratio sâm u
jednom trenutku rekavši da je Marija ostala kod prijateljice da spava. Onda je
seo pored mene, zagrlio me, poljubio u čelo, i rekao, idemo da spavamo.
Krenula sam u svoju sobu a on me je rukom povukao ka njihovoj. Noćas
spavamo ti i ja zajedno, rekao je i ja sam bila zadovoljna. Rekla sam ti
Damjane, nikad nisam volela da spavam sama, možda je to moj greh.
U toku
noći, desilo se. Bilo je prirodno i bolno, a ujutru smo promenili
čaršave i on me je opet poljubio u čelo. Naravno da sam znala šta se
desilo, ali naravno da nisam znala ni potpuno ni do kraja šta to znači.
Bila sam užasno osramoćena i zgađena. Pomislila sam, ja više nikad
neću izaći iz kuće, u kući je bezbedno. On me je poljubio u
čelo, a Marija tada još nije znala. Dok ona još nije znala, moja situacija
mi nije delovala potpuno beznadežna.
Dragi
moj Damjane, 6. januar
Šta to
govori iz mene? Koji glas? Glas istine, pravde ili pobede. Ne postoje velike
reči za tako veliki podvig kao što sam ja napravila: da preživim, da nisam
žrtva i da odlazim a da ne bežim. Zato te Damjane volim.
A
Njegovo lice, kada sam gledala spreda bilo je jedno, kada iz profila drugo,
kada s leđa treće. Bila su to tri različita lica za mene, jedno
dobro, drugo nikakvo, treće zlo. Od bola do radosti i suprotno. Marija je
sve gledala, ne od prvog dana, ali gotovo od prvog dana. I čega se
seća: svakog detalja ponaosob, ali ne ume da kaže šta se odigralo.
Seća se, reći će već ona, a meni se gade njena
sećanja... Ovako idu: Njegova ruka na njenoj butini, njegov uzdah, njen
vrisak i tako, i bez ikakve veze, i kao da se sve njoj dešavalo. A bilo je pre
svega banalno i bolno. Najmanje fizički banalno i bolno, najviše vremenski
banalno, bolno, neprekidno, beskrajno, zauvek dosadno i bolno, kao da se nikad
nisam bila rodila i kao da nikad neću umreti. I onda sam počela svoje
telo da ne osećam. Prolila sam za moj trinaesti rođendan dok smo bili
na moru, pet litara kipuće vode po golim nogama. Pravila sam špagete i
odjednom izgubila snagu koju sam sabirala svaki dan pred velikim društvom u
kampu mâma tâta i dece kao što smo mi bili, da se ne primeti ništa. Ispustila
sam na noge vodu i lonac i nije se dogodilo ništa. Nije bilo opekotina, nije
bilo bola. Svi su se čudili osim Njega. Onda su mi jednom kasnije vadili
zub bez narkoze jer sam ja tako htela da nešto osetim. Ali nisam osetila ništa,
osetila sam da mi vade zub ali ne i bol. Onda šamari sa dečacima, onda
ljubavne tuče sa mladićima, onda jedenje i povraćanje, onda
pilule, šmrkanje, igle. Sve u svemu ništa, ili gotovo ništa. Nešto drugo se
međutim desilo. Kosa mi je posvetlela, i opala i počela sam sve da
zaboravljam. Mislim da sam sve i zaboravila, sve važno i nevažno što je bilo.
Kad sam videla da Marija gleda, potonula sam, ali našla sam onda neki sistem.
Kad bih se dodirnula za nogu, onda bih se donekle setila kako sam prolila vodu
na nogu, samo dok bih je dodirivala. Počela sam da živim od planiranih
dodira. Ionako su značili pamćenja a ne osećanja. Marija je
prestala sa dodirima, osim sa vodom. Samo se kupala i tuširala i klatila i
sećala najsitnijih detalja iz svoje mladosti, iz mog detinjstva. To je
trajalo tako godinama, tačno četiri godine. A šta je On radio za to
vreme? Da li uopšte postoji neka hronologija u psihologiji, u kriminalu? Pričala
sam ti Damjane kako je bilo prvi put, sutra ću ti ispričati kako je
bilo poslednji: ono na krovu, pošto sam pročitala knjigu Džinet Vinterson,
u kojoj junakinja skače sa krova. Brat ju je godinama silovao a otac onda
gurnuo sa simsa. Imala sam i ja svoj krov za skočiti. I probala sam.
Zaista, ti si mi Damjane svedok, da sam iskreno probala ono što sva silovana
deca moraju da okuse: sims smrti i oslobođenja ispred pogleda zaslužnog za
sve to Boga.