Alma Lazarevska

SMRT U MUZEJU MODERNE
UMJETNOSTI

Tebi i dječaku

DAFNA PEHFOGL PRELAZI MOST IZMEĐU TAMO I OVDJE

Prelazak je najzad dogovoren. Momak koji joj je donio dobru vijest nije grubo lupao na vrata. Nju, sitnu i mršavu, nije kao svi oni prije njega, osiono odgurnuo i ne skidajući vojničke čizme upao u stan. Imao je stidljive oči koje je prepoznala, i naklonio se prije nego je potvrdila da shvata kad i kako će obaviti prelazak. Zaustila je da ga ponudi čašom vode i ušećerenom ružom, ali njega već nije bilo pred vratima.

– Karo žandar, prošaputala je.

Sve treba da se obavi tiho i sa što manje svjedoka. Ovakvi su prelasci zabranjeni.

Mjeseci su prošli u iščekivanju od dana kad su prestale raditi telefonske veze između ove i one strane. Mostom između dviju obala prođe tek poneka zalutala mačka ili pas lutalica. Ali ona je znala da će njeni s druge strane sve poduzeti da je prevedu sebi. Neka su blagosloveni. Evo i sad, noć prije prelaska, kad pomisli na njih i desnom rukom napipa domali prst na lijevoj, bude postiđena. Samo da i ovaj put ona ne bude za nešto kriva. Samo to ne! Makar zauvijek ostala na ovoj strani.

U mraku, sa zida, otkucava starinski sat. Uzvraćaju mu tek otkucaji staračkog srca. Da svijeća koja tinja nije ovako tanka, i da Dafnu oči bolje služe, bacila bi karte i u njima vidjela sutrašnji dan.

Njena je pokojna mater za duga života često znala reći:

– Kad se Dafna rađala izgorjelo je posljednje pola kile kafe u kući.

Velika se gospođa porađala dugo i bolno. Susprežući vrisak jakim je zagrizom iskrivila lijevi sjekutić. Od tada je on u njenom lijepom ženskom smijehu čiji je zvuk krasio svetlu kuću, djelovao kao zalutali znak. Kao Dafna u toj mnogočlanoj i zadovoljnoj porodici sa dobrom srećom, dovoljnom za bar još tri pokoljenja.

Sluškinja koja je tog jutra pržila kafu uplašila se kad su iz velike sobe do nje počeli dopirati sve žešći krici porodilje, njene lijepe gospođe. Zaboravila se i tupo zagledala u bespomoćne ruke. Kad ju je dozvao miris prepržene kafe, već je bilo kasno. Znajući da je lijepa gospođa osjetljiva na zao znak, neko je pokušao naći povoljnije objašnjenje. Mada je u danu kada je najmlađa kći svijetu pokazala svoje velike oči kao prevučene mutnom mrenom, u gospodskoj kući izgorjelo posljednje pola kile kafe, dobar je znak prevagnuo u zvuku rijetke ptice koja se tri puta oglasila sa rane višnje, iz porodičnog dvorišta.

Poslije podne, kao svakog dana, iz čaršije je stigao veliki gospodin. Prije njega je dotrčao momak sa zembiljima punim ponuda i čak dva kilograma sirove kafe. Gospodinu su javili da je rođena djevojčica. Voleći ljepotu svoje žene, on je unaprijed volio ljepotu ženskih potomaka. Muških je glava već bilo dovoljno.

Pa ipak, desilo se! Iako je sve neko vrijeme zaboravljeno i onaj zao znak od sebe nije davao znaka.

Lijepa je gospođa naprasno primjetila da je Dafna ružna. Već joj je, birajući ime, učinila osvetu. Primijetivši dan poslije poroda, kad su joj u krevet prinijeli srebreno ogledalo (prvi se dan ne pristoji i nije za dobru sreću), iskrivljeni sjekutić ispod punašne gornje usne, znala je. Rodila je baksuza. Iz zle joj je volje dala ime. Dafna! I bila ozarena zadovoljenom zloćom dok su ukućani zblanuti osluškivali sudar dva glasa u čudnom imenu kojeg nema ni u jednom kalendaru.

Kad se Dafni desio prvi maler a potom uslijedili sve češći i veći, uglavnom oglašeni zvukom skupocjenog porodičnog porculana, čudno je ime dobilo i svoje obaška prezime. U knjigu rođenih upisana je Dafna pod porodičnim prezimenom, dugim, zvučnim i sa ić na kraju. Ovo prezime pamti ponosne dane. Izgovara se za dugim porodičnim stolom, uz zveckanje porodičnog srebra i porculana sa zlatnim žigom Alt Wien.

Kad je prsnuo prvi komad, kad je ciknuo po samoj sredini zlatnog žiga, tetak lijepe gospođe, ne iz zle volje, više po nadahnuću preostalom iz dana kad je momkovao po Pešti i Beču, rekao je kratko:

– Pehfogl!

Tako je Dafna dobila svoje obaška prezime. Ime joj je darivano riječju koju je naočiti tetak, jedinu i kratku, za dana kada je još imao bujan mladićki zuluf i vatricu u očima, izgovarao kao statista u posljednjem činu neke bečke predstave. Na sceni je bilo već petoro mrtvih kada bi on ulazio sa helebardom u desnoj ruci i gromko izgovarao:

– Pehfogl!

Ovaj put bez helebarde, bez bujnog zulufa i vatrice u očima, ali jednako gromkog glasa, rekao je zagledan u Dafnu koja je zbunjena žmirkala nad upropaštenim Alt Wien komadom:

– Pehfogl!

Svi prisutni pogledaše u Dafnu. Kao u svečanoj tišini, kad svećenik izgovara ime djetetu. I vidješe da je sa velikih očiju, doduše, nestala mutna mrena, ali su one same ostale plošne i bez dubine. Nelijepe. Bezvrijedni, okrugli žetoni preostali iza izgubljene igre.

Da li zbog očiju ili nečeg drugog, ostala je Dafna neudata. Njeno se obaška prezime pročulo i izvan velike kuće.

Nije da nije imala momaka. Ali su oni uvijek bili ispod mjere ove kuće. Nedorasli prezimenu koje se izgovara sa čak dva uzdaha. Kad je Dafna zašla u godine stare cure, prešutno je velika kuća odlučila spustiti svoju mjeru. Makar dok se Dafna uda. U međuvremenu je vrijeme, ne samo Dafnin baksuzluk, iz nje odnijelo mnoge znake bivšeg blagostanja. Ostao je dugi stol i teške stolice uz njega. Ali je nestao i poslijednji komad Alt Wien-a, ovaj put ne zbog dviju lijevih ruku sirote Dafne.

Trebalo se, dakle, desiti da se Dafna uda. Da momak dođe u kuću, predstavi se i posjedi. Sve bi išlo bez buke koja ne priliči ovoj kući, još manje kad se iz nje udaje stara cura.

Bilo već uveliko proljeće i već je rana višnja u dvorištu donijela lijepa ploda. Ali se taj dan zadesio hladan, vlažan. Po zloj volji zalutao u kalendaru.

Sjede ukućani, sjedi Dafna, sjedi i onaj momak, niži bankovni činovnik. Ako je porijeklom i prezimenom nedostojan ove kuće, makar mu je čelo visoko i blijedo. Oči mu baš po mjeri stidljive. Prsti tanki i dugi.

Otmjeno prihvata šoljicu sa kafom, mada ona ne nosi onaj slavni žig. Uljudno klima glavom niži bankovni činovnik. Lijepo kaže Da, hvala! Lijepo kaže i Ne, hvala! Ne puše u vrelu kafu. Ne srče. Otpija baš po mjeri gutljaj. Kad spusti šoljicu na tacnu pred sobom zvecne baš kao u vrijeme kad je u ovoj kući zveckao Alt Wien. Smjerno uzima ušećerenu ružu i ne oblizuje srebrenu kašičicu. Pravi lijep luk rukom prije nego kašičicu spusti u kristalnu čašu odakle je odpio gutljaj vode. Poslije toga tiho i otmjeno uzdahne.

Zagledali se zadovoljni ukućani u srebrenu kašičicu kao u luksuznu ribicu u akvarijumu. Još samo dva-tri uzdaha i na ovu će scenu biti stavljena jedna lijepa, kuće dostojna tačka. Ali, baš tada u sobu ulazi Dafnina najstarija sestra, najizdašnije darivana majčinom ljepotom. Evo neuvježbanog statiste koji je pobrkao raspored slika i scena i u zao čas vitla helebardom.

Voda je u čaši postala mutna, a srebrena kašičica izgubila sjaj. Ulazi sestra sa mrzovoljom bivše ljepotice. Gleda negdje iznad blijedog čela i samo što pozdravi, pita.

– Čiji je ono drajfirtl na čiviluku?

Kraj! Niti je Dafna više htjela da vidi nižeg bankovnog činovnika niti je na silna nagovaranja i pitanja ukućana znala odgovoriti zašto. Samo joj je u uhu odzvanjalo drajfirtl. A niži bankovni činovnik joj pred unutrašnje oko izlazio u mantilu koji doseže tek tri četvrtine mjere. Kako vrijeme prolazi, sve je sigurnija da je onog zlog dana sestra-ljepotica u desnoj ruci imala helebardu a niz ružičasti joj se obraz spuštao crveni zuluf, doduše ne bujan. Kad je Dafna počela bacati karte, ljepotica-sestra joj se ukazivala kao herc-žandar. Zaboravila Dafna davno umrlog tetka koji je nekoć, zarađujući džeparac ili ljubav hirovite glumice, statirao u posljednjem činu pozorišne predstave.

Tako se nad djevojaštvom Dafne Pehfogl sklopila skromna knjiga iščekivanja a na stolu se otvorio špil karata stare cure. Dafna naučila čitati znake u kartama i po njima otkrivati buduće dana. Već joj je niknula tamna nausnica. Bilo već kasno za bračna pregovaranja. Na dno kristalne čaše onog je dana srebrena kašičica pala kao zaludo bačeno sidro. Kad je otišao niži bankovni činovnik i za njim se, smanjenim u drajfirtl mantilu, zatvorila teška ulazna vrata, Dafna je ispila umlačen i bljutav ostatak vode iz kristalne čaše. Poslije je čašu u nespretnosti razbila. Preostala joj je srebrena kašičica. Od onog dana, kao nemušta tajna počiva među Dafninim djevojačkim sitnicama.

Maleri su joj se i dalje dešavali, ovakvi i onakvi. Čak i onda kad je iz ponosne kuće iščilio zvuk imena Alt Wien. Najgori je bio onaj sa električnim mlinom za kafu. Evo i sad, noć prije prelaska na onu stranu, kad na to pomisli, Dafna desnom rukom brže-bolje stisne lijevu.

Usnula je pred zoru. Prenuli su je isprekidani otkucaji starinskog sata.

Kad je između ove i one strane ustanovljena čvrsta granica, i od sve porodice ovdje ostala samo Dafna, porodica je zabrinuto vijećala. Bivša ljepotica mrzovoljno je rekla:

– Od svih nas baš njoj da se desi.

Drugi su šutjeli, neko je uzdahnuo i prošaptao:

– Jah, Pehfogl!

Ali se nad scenom nije spustila plišana zavjesa. Sve su poslije učinili da Dafnu prebace na svoju stranu.

U šest i trideset, dva momka sa oružjem i uniformama dovode Dafnu Pehfogl do mosta. Jedan je visok, ušiljenog nosa sa kojeg visi kapljica. Kad momak šmrcne kapljica padne ali je ubrzo zamijeni nova i veća.

– ’Em ti jesen, psuje visoki.

Drugi šuti. Sitan je i taman. Kad mu se obratila, tek toliko da iskuša sreću, pogledao ju je poprijeko. I njen kišni mantil i staromodni šeširić i plošne oči. Tri metra do mosta Dafna osjeća neprijatelja i zao znak. Otvorio joj se herc-žandar, premda ovaj u ruci ima tek pušku.

Doveli su je do mosta i izmakli se. Onaj što kiše gurnuo ju je i prosiktao:

– Hajde sada, žuri!

Zakoračila je Dafna kao u velikoj sobi pred zimske praznike kad su djeca pravila žive slike. Uvijek je najviše vježbala i uvijek bi šmrcanjem, kašljanjem ili saplitanjem, baš ona pokvarila živu sliku. Po mostu između tamo i ovdje. Čvrsto steže svoju torbicu.

Korača krepko i odlučno. Oslobođena tuđih pogleda i dugih uzdaha. Lake su joj noge na pustom mostu između tamo i ovdje. Već se približava sredini mosta i bliska joj se čini druga obala.

Ali, vrijeme žive slike još nije isteklo a ona osjeća golicanje u nozdrvama. Treba što prije da se pokloni, da napravi ljupko kniks i izmami pohvalu ukućana.

Srce joj otkucava isprekidano, iako više ne uzvraća zvuku starinskog sata. U nosnicama joj je miris prepržene kafe. Da dolazi iza nje, požurila bi i izmakla mu. Ali on stiže sa obale kojoj se približava. Tamo su i bljesak krivog sjekutića ispod punašne usne, zlatni žig raspolućen po sredini, zlokobno zveckanje davnog porculana. Ako požuri, možda preduprijedi pucanje lijepog znaka. Možda izmakne pogledu onog što je, sa helebardom u ruci, gleda u leđa.

Okrenut će se i napraviti kniks. Mahnut će mu. Na pola je puta i pokušat će umilostiviti sreću. Možda više ne bude Pehfogl. Maler – to je stvar djelića sekunde a onda ispaštati godinama.

Okrenula se. Digla lijevu ruku. (Od svih nas baš da ona jedina bude ljevoruka, znala je reći sestra-ljepotica). Onaj što ju je prijeko pogledao, sinoć je izgubio na kartama, ljut je kao gladna zvijer i njuši kako bi namirio lošu sreću. Još se Dafna nije uspjela nasmiještiti. I još sa nosa onog što kiše nije kliznula nova kapljica. A on se mašio pištolja.

– Što ubi staru, životinjo? Pita viši i počinje bez prekida da kiše.

– Jesi vidio što nam je pokazala, nesreća stara!