Piše: Mirna Galović Cupać
Krenula sam u ovo istraživanje pod utjecajem dekonstruktivističke i poststrukturalističke misli koja polazi od pretpostavke konstruiranosti rodnoga, pa i spolnog identiteta, kao i samog identiteta uopće, i zapravo s ciljem da negativno odgovorim na pitanje postoji li žensko pismo. Energetski impuls za kretanje nepreglednim teorijskim prostranstvima, često i neprohodnim, bila mi je misao kako nema potrebe za podjelom književnosti na žensko i muško pismo, kako postoji samo podjela na dobru i lošu književnost.
Također sam osvijestila, na početku ovog istraživanja, svoju odbojnost pa i iziritiranost tim pojmom žensko pismo, sintagmom toliko općeprihvaćenom i općepoznatom, zahvalno operabilnom, latentno a ponekad i eksplicitno negativno konotiranom, barem po mom iskustvu sa dnevnim publikacijama i svakodnevnom javnom i privatnom retorikom.
Taj negativan stav prema podjeli književnosti prema spolu potvrđuje i anketa Jasenke Kodrnje iz Zareza 123; pitanje koje je postavila anketiranim autoricama ženskog spola bilo je - misle li da unose ženskost u umjetnost? Većina je odgovorila da unosi ženskost, njih više od 50 posto: vrlo samosvjesno, apsolutno uvijek, da, nekoliko je odgovorilo vjerojatno, o tome ne razmišljaju, možda, i isto toliko izričito ne. Kad ih se pitalo što je ta ženskost koju one unose, one su rekle da je riječ o: temi, emociji, energiji, spoju podsvijesti, ali i o nemogućnosti da se to točno opiše. To je nenamjerno, implicitno, a neke su izričito spominjale slobodu da iskažu to što jesu, da iskažu svoje iskustvo.
One koje su rekle da ne unose ženskost htjele su zapravo reći da se ne žele pokazati kao slabi, krhki subjekti, zaključuje Kodrnja i citira neke: Ja se ne bih htjela pokazati kao krhka žena ili smetaju mi etikete muško-žensko, ili jedna kaže kada sam bila dijete igrala sam nogomet, htjela sam biti dečko. Zanimljivo je, ističe Kodrnja, da je znatan broj umjetnica odgovorio da su željele biti dječaci ili da su se igrale muške uloge kada su bile male. One su, naime, pokazale da im ne smeta ženskost nego slabost, koja se ženskosti društveno propisuje ili pripisuje.
Na pitanje je li upisivanje ženskosti prednost ili nedostatak nisu sve odgovorile; one koje su, međutim, odgovorile rekle su da je to prednost jer žene su snažnije, one su veličanstvene, ljepše je biti žena, to je raznovrsnije, žena stigne sve, to je bogatije, žena ima veći raspon, može biti muški agresivna ali može biti i nježna.
Na pitanje postoji li ženska umjetnost, većina umjetnica je rekla da ne postoji. Samo manji broj je rekao da prepoznaje takvu umjetnost. One su rekle da je vide tematski, u mekoći, toplini ili pak u budućnosti: ona počinje postojati, za nju se treba boriti . Pola je odgovorilo da ne znaju, da nisu o tome razmišljale. Zapravo je kod polovice njih bilo prisutno stanje neosviještenosti: nisam o tome razmišljala, i da i ne, malo je umjetnica, puno je umjetnika – u osnovi, htjele su reći da je umjetnost muška. One koje su izričito rekle da ne postoji ženska umjetnost argumentirale su to na dva načina: prve su rekle da je umjetnost jedinstvena, ni muška ni ženska, ona je univerzalna i iznad rodova, ona je ili dobra ili loša, i da se na osnovi umjetničkog djela ne može zaključiti kojeg je spola autor.
Druga grupa ne prihvaća sintagmu ženska umjetnost jer to znači marginalizaciju i niži status te stoga to odbacuju... Također, kao i na prethodno pitanje, zaključuje Kodrnja- one ne odbacuju žensku umjetnost nego predrasude koje se vežu uz nju i društvenu ocjenu njezine manje vrijednosti.
Ustvrdila bih da kod samih književnica prevladava predodžba o umjetničkom djelu kao jedinstvenom, novom, o nečemu što nadilazi svaku empirijsku vezanost pa pripadnost ženskom pismu nije nužno privlačna.
Neki dan me prijateljica pitala koja mi je tema rada i kad sam joj odgovorila žensko pismo - zaključila je: Aha, znači suvremena književnost. Tu sam uvidjela da je pitanje književne tradicije, povijesna dimenzija autorice ženskog spola kao i zanemarenost djela ženskih autora od strane muške kritike tokom povijesti - također bitna stavka ovog istraživanja (vidi poglavlje o ginokritici).
Kako je iznijela Elaine Showalter, žene pisci učestvuju u potpuno drugačijoj potkulturi od one koju nastanjuju pisci muškog spola, u potkulturi koja ima vlastite izražene književne tradicije, čak i posebnu povijest, iako se ona definira u odnosu prema “glavnoj” književnoj kulturi u kojoj dominiraju muškarci. Pojavilo se pitanje Gubarove i Gilbertove:
Šta znači biti žena pisac u kulturi čije su glavne definicije književnog autoriteta, kao što smo videli, otvoreno i prikriveno patrijarhalne? Ako su zbunjeni i zbunjujući polariteti anđela i čudovišta, slatke tupave Snežane i okrutne lude Kraljice, glavne slike koje književna tradicija nudi ženama, kako takve slike utiču na načine kojima se žene okušavaju u peru? Ako Kraljičino ogledalo govori glasom Kralja, kako njegovi neprekidni ukori utiču na Kraljičin sopstveni glas? Pošto je glavni glas koji ona čuje njegov, pokušava li Kraljica da zvuči kao Kralj, imitirajući njegov ton, njegove modulacije, fraze, njegovu tačku gledišta? Ili mu možda ona “odgovara” svojim rečnikom, svojim zvukom, insistirajući na svojoj tački gledišta?
Kako je vrijeme proticalo polako sam počela sagledavati i onu drugu, tzv. esencijalističku stranu teorije koja pretpostavlja postojanje ženskog iskustva, ženske biti, nečeg specifično ženskog što se i izražava u umjetničkim djelima.
Istraživanje sam započela teorijskim utemeljenjima ženskog pisma temeljenim na istraživanjima Elaine Showalter. Psihoanalizu i njene implikacije na fenomen ženskog pisma sam proširila na samostalno poglavlje jer sam to smatrala bitnim. U tom poglavlju se referira uglavnom na Nancy Chodorow, Juliju Kristevu i Juliet Michell. Nadalje nastavljam sa poglavljem o ginokritici, koja mi se učinila bitnom jer rekonstruira žensku književnu tradiciju, bitnu u svojoj povijesnoj dimenziji i bitnu u psihološkom smislu – jer daje ženskim autoricama prethodnice na koje se mogu pozivati. Poglavlje o Helene Cioux sam uvela kao primjer izrazito ženskih tekstova u kojima se ta ženskost upisuje svjesno kao napor, kao stav, kao puštanje maha podsvjesnome glasu tijela, svojevrsnoj imaginaciji… ta različitost nije samo reprezentirana na tematskom, referencijalnom području, jer toga ima daleko više, nego koja je ugrađena u sam tekst.
Helene Cixous, sedamdesetih godina, formulira koncept ženskog pisma da bi se njime suprotstavljala bestjelesnom zapadnjačkom modelu filozofiranja (prosto muškom) koji se proširio na (skoro) sve discipline, koji je u ime duha ubio tijelo, što ga, inače skoro po inerciji u ime prvog, ubija drugi član binarne opozicije (muško/žensko, duh/tijelo, kultura/priroda). Na kraju se nalazi poglavlje o Susan Winett i njenom primjeru feminističkog čitanja odnosno o ženskoj spolnoj dinamici koja rezultira ženskom narativnom dinamikom koja se razlikuje od muške.
Teorije o ženskom pismu ponekad se pojavljuju kao kombinacija poststrukturalističkih teorija i povjerenja u neposrednost doživljavanja, u posebnost ženskog iskustva koje se prenosi posebnim, izravnim značajkama. Relevantnim se značajkama ženske estetike onda smatraju sljedeće:
• subjektivnost, asocijativnost, polilogika, mnogoznačnost
• polifono, razmrvljeno jastvo pripovjedača; odgovara mu gramatika mnogostrukih istovremenih odnosa
• destrukcija vremensko-prostornih koordinata
• labava izgradnja događanja, mreža umjesto linearne fabule fabule
• procesualnost (pisanje se odvija kao konstitutivni element onog što je napisano)
• eliptična, parataktična sintaksa i sintaksa uokruživanja
• jezička skepsa kao svijest o razlici između života i napisanoga; prevelika osjetljivost za jezičke formule; sklonost kvaziusmenom izražavanju, pitanjima, usklicima, oslovljavanju
• sinkretizam žanrova (sastavljanje iz krpica); posebna sklonost dijalogijskim i polifonim vrstama teksta (radiodrama, drama), otvorenim formama bez početka i kraja
• tijelo, kuća, voda kao motivi koji se uvijek iznova pojavljuju kao metafore, simboli
Ilma Rakuza također utvrđuje i središnju spornu točku: mogu li se ovi kriteriji primijeniti samo na radove autorica ili žensko pismo ima i muške autore, pa se radi o jednoj od mogućih varijanti suvremenog pisanja.
Koliko žene, zapravo, mogu drugačije pisati, s obzirom na maskulinu kulturu koja ih konstruira, te nikako neutralan jezik u kojem se rađaju? Kako iz toga izaći? Kako prevazići granice, povratiti se u imaginarno, neposredno, neorodnjeno a ostati čist od tragova autoriteta od kojih se bježi? Je li uskrsnuće tog potisnutoga glasa zaista moguće, u potpunosti? Ova pitanja, iako svojom prirodom prevarena falocentričnim modelima definiranja, postavljanja granica, ipak su potrebna, možda i logična, zaključuje Anisa Avdagić. Za ovakvu nevjericu i H. Cixous je ostavila prostora kazavši da se mi još uvijek koprcamo – s nekim izuzecima – u starom poretku.
Činjenica je da je taj termin - žensko pismo - bez obzira prihvaća li ga se ili ne, i kolika je uistinu njegova književnoteorijska težina, zaživio i da je danas u općedruštvenoj upotrebi, ali –što me je i ponukalo na ovo istraživanje - zapravo se ne zna što on pretpostavlja; postoji problem razlikovnog kriterija između ženskog kao puko spolnog atributa i ženskoga kao atribucije prepoznatljivoga stila. Kao što uviđa Nadežda Čačinovič u knjizi U ženskom ključu – neizbježno polazište raščlanjivanja je problem stila; po čemu je žensko pismo, ženska poetika/estetika nešto drugo od žanra ili stila? Što je zapravo žensko pismo? Je li to ono što pišu žene, određeno nekim biološkim stanjem, spolom? Drugost?
tekst je uvodni dio diplomskog rada
IMA LI PISANJE SPOL? - o (ne)mogućnostima ženskog pisma -
...nastavlja se...
Izvor |
PSIHOSOCIJALNA PODRŠKA I LGBTIQ POPULACIJA
KAMPANJA OBITELJ BEZ PREDRASUDA
PROCJENA POTREBA LGBTQ POPULACIJE U HRVATSKOJ
